Ehhh, pa da. Trenutno sam u svojoj sobi. Kao i svake večeri - sjedim za kompom, slušam svoju omiljenu muziku i tako dalje i tako bliže. Rutina.
Sretna sam. Već duže vrijeme sam sretna i veselim se svakom novom danu.
Pa eto, više neće bit onih shebanih i pomalo glupavih posteva.

Kao što sam i napisala - ništa posebno zanimljivo.

Svaka pjesma me rasplače, svaki pogled onoga koga sam nekada voljela učini me nemirnom, svaki jebeni dan je isti, sve se ponavlja...
Malo sam sretna, malo tužna, pa mi je dosadno, pa se zabavljam...
Kako sam trenutno...? Pa... Malo nostalgično, zamišljeno, tužno, sretno, veselo. Nikako. Svakako.
Ne znam jel mi u glavi nije dobro il kaj...??
Jako sam zbunjena, nekako mi svi fale... Jako mi fale ljudi koje volim, svi su negdje... Nema ih tu.
Al bit će, još malo... Najbitnije je da će biti tu...
Svi će bit, al netko neće. Netko nikada više neće bit tu. Znam to. Netko tko mi je bio drag, tko mi je još uvijek drag... A lažem da nije. Netko tko od nikoga nije voljen i netko tko je svima nešto skrivio. Netko tko je prema meni bio dobar i predobar i onda se promijenio. Ma ustvari, nije se promijenio, bio je uvijek takav. Samo se pretvarao, ali meni je tad bilo lijepo. Njega više nikada neću dotaknuti. Nema veze. Život ide dalje. (Opet lažem - ima veze...)
I opet netko drugi tko nikada neće biti tu. A za to sam si prvenstveno sama kriva, i žao mi je.
Htjela bih upoznati nekoga tko me neće razočarati, nekoga tko će bit ono što je. Nekoga tko je toliko dobar da me ne povrijedi...

TKO ZNA ŠTO JE LJUBAV...?

Nedjelja navečer... Sjedim u svojoj sobi, daleko od svih, i razmišljam. Sama sa sobom. Teško mi je. Opet... Da, opet se osjećam bezveze.
Sjećanja naviru i čine me uznemirenom i preplašenom, nostalgičnom... Osjećam se kao da sam izgubila ono što nikada nisam ni imala. Kao da me pregazio vlak koji nikada nije vozio putnike, koji je uvijek bio prazan... Bez igdje ikoga.
Sjetim se svoje Sandre... I svega što će mi faliti u narednih mjesec i par dana... Naših fora koje nitko, osim nas ne shvaća... Sjetim se svakog prošlog dana provedenog u njezinom društvu. Svake suze i svakog osmjeha. Falit će mi...
Vrtim film u glavi pa zastanem na jednom mjestu... Nije bilo tako davno, zato se svega dobro sjećam... U detalje. Pomislim na lijepe trenutke provedene s određenom osobom, i na lijepe riječi, osmjehe, dodire... Uhvati me tuga. Zamislim se i počnem plakati. ... Ponestane mi inspiracije i počinjem pisati besmislene stvari.
Želim nešto, a ne znam što. Treba mi nešto, a ne znam što.
Još uvijek plačem, to u zadnje vrijeme često radim. Postaje neka rutina. Zašto ne mogu biti sretna... To nije pitanje. Pitanje ima odgovor, a ovo što ja pišem ga nikada neće imati. Mislim.
Još uvijek razmišljam o toj osobi. Samo o njoj. Ma ne... Ne samo o njoj, postoji još netko. To je i najteže. To me najviše muči. Ne da mi mira. Trebala bih krenuti dalje, ali ja to ne mogu. Moram krenuti dalje, moram početi živjeti sadašnjost, misliti na budućnost. I zaboraviti prošlost.
Ipak, trudim se.
Ne mogu više pisati. Ne znam.