Ehhh, pa da. Trenutno sam u svojoj sobi. Kao i svake večeri - sjedim za kompom, slušam svoju omiljenu muziku i tako dalje i tako bliže. Rutina.
Sretna sam. Već duže vrijeme sam sretna i veselim se svakom novom danu.
Pa eto, više neće bit onih shebanih i pomalo glupavih posteva.

Kao što sam i napisala - ništa posebno zanimljivo.

Svaka pjesma me rasplače, svaki pogled onoga koga sam nekada voljela učini me nemirnom, svaki jebeni dan je isti, sve se ponavlja...
Malo sam sretna, malo tužna, pa mi je dosadno, pa se zabavljam...
Kako sam trenutno...? Pa... Malo nostalgično, zamišljeno, tužno, sretno, veselo. Nikako. Svakako.
Ne znam jel mi u glavi nije dobro il kaj...??
Jako sam zbunjena, nekako mi svi fale... Jako mi fale ljudi koje volim, svi su negdje... Nema ih tu.
Al bit će, još malo... Najbitnije je da će biti tu...
Svi će bit, al netko neće. Netko nikada više neće bit tu. Znam to. Netko tko mi je bio drag, tko mi je još uvijek drag... A lažem da nije. Netko tko od nikoga nije voljen i netko tko je svima nešto skrivio. Netko tko je prema meni bio dobar i predobar i onda se promijenio. Ma ustvari, nije se promijenio, bio je uvijek takav. Samo se pretvarao, ali meni je tad bilo lijepo. Njega više nikada neću dotaknuti. Nema veze. Život ide dalje. (Opet lažem - ima veze...)
I opet netko drugi tko nikada neće biti tu. A za to sam si prvenstveno sama kriva, i žao mi je.
Htjela bih upoznati nekoga tko me neće razočarati, nekoga tko će bit ono što je. Nekoga tko je toliko dobar da me ne povrijedi...

TKO ZNA ŠTO JE LJUBAV...?

Nedjelja navečer... Sjedim u svojoj sobi, daleko od svih, i razmišljam. Sama sa sobom. Teško mi je. Opet... Da, opet se osjećam bezveze.
Sjećanja naviru i čine me uznemirenom i preplašenom, nostalgičnom... Osjećam se kao da sam izgubila ono što nikada nisam ni imala. Kao da me pregazio vlak koji nikada nije vozio putnike, koji je uvijek bio prazan... Bez igdje ikoga.
Sjetim se svoje Sandre... I svega što će mi faliti u narednih mjesec i par dana... Naših fora koje nitko, osim nas ne shvaća... Sjetim se svakog prošlog dana provedenog u njezinom društvu. Svake suze i svakog osmjeha. Falit će mi...
Vrtim film u glavi pa zastanem na jednom mjestu... Nije bilo tako davno, zato se svega dobro sjećam... U detalje. Pomislim na lijepe trenutke provedene s određenom osobom, i na lijepe riječi, osmjehe, dodire... Uhvati me tuga. Zamislim se i počnem plakati. ... Ponestane mi inspiracije i počinjem pisati besmislene stvari.
Želim nešto, a ne znam što. Treba mi nešto, a ne znam što.
Još uvijek plačem, to u zadnje vrijeme često radim. Postaje neka rutina. Zašto ne mogu biti sretna... To nije pitanje. Pitanje ima odgovor, a ovo što ja pišem ga nikada neće imati. Mislim.
Još uvijek razmišljam o toj osobi. Samo o njoj. Ma ne... Ne samo o njoj, postoji još netko. To je i najteže. To me najviše muči. Ne da mi mira. Trebala bih krenuti dalje, ali ja to ne mogu. Moram krenuti dalje, moram početi živjeti sadašnjost, misliti na budućnost. I zaboraviti prošlost.
Ipak, trudim se.
Ne mogu više pisati. Ne znam.

What the fuck am I talakin' about!?
Stvarno ne znam koji mi je...? Malo sam dobre volje, malo sam loše volje. I tako nikad kraja tim mojim promjenama raspoloženja. Koda sam u klimakteriju, a ne u punom cavtu puperteta. Hehe... Mah, to sad više nije ni bitno jer sam odlučila da ću usprkos svim stanicama u mom mozgu koje uporno(!) žele da se osjećam blesavo, biti veeeesela i nasmješena. Jep! A reko da vam onda javim, da se ne iznenadite kad me vidite vani kako se smešim i poskakujem! Hehe...
Ovoga, da. Čikita radi tulumčić sutra i ja sam veoma hepi. A zakaj sam hepi? Pa ne znam, tako bzvz. Došlo mi... Hehe... Jao, jao.
Fkt mi nije dobro, ne znam ja jel normalno ustat se u 20 do 6. Mislim, nije al ono... U, jebem ti...
E, a onda u subotu naše stare koleginice s ajrobika i ajrobik hip-hopa, slave ročkase pa i tamo pemo. Tako da - ovaj vikend zabava je zagarantirana.
E tako, sad sam vam napisala sve što sam htjela.

A ako ćete baš iskreno - ovaj post je bio samo zato da ne stoji ono sranje iz prethodonog posta. Ako se ono i može nazvat postom. Mah svejedno. I samo zato kaj sam sinoć napisala jedan pa me izbacilo s bloga i onda sam popizdila.
Hnjeee...

Evo ga... Opet... Uhh...
Ma trebala bih kao biti sretna - imam dečka, imam frendove, imam sve što želim... Al jebem ti to sve, kad se ja sve češće osjećam kao da me vlak pregazio i kao da je sve jedna velika laž...
Ne vjerujem samoj sebi pa ne mogu ni drugim ljudima. U meni ima sumnje dovoljno da me pokopa. Dovoljno da me učini i nervoznom, i napetom, i čudnom... Mah... Ne znam koji mi je... Kako se trenutno osjećam...? Ne znam... Ne mogu to definirati.
Toliko sam toga prošla i doživjela za svoje godine, i jednostavno ne mogu bit ravnodušna prema banalnim stvarima, koje drugim ljudima ne predstavljaju baš ništa... Svaki dan slušam o problemima ljudi do kojih mi je stalo, svaki jebeni tjedan ili mjesec se dogodi neko sranje s kojim neka prijateljstva postanu labilnija i sve više vuku prema raspadu. A ja... Ja sam osoba koja cijeni prijatelje više od svega, voli ih i čini sve za njih... I onda kad shvatim da ne mogu pomoć, postanem žalosna i čudna... Jednostavno mi se ne da više razgovart o tome, ne mogu samu sebe slušat koliko filozofiram. Idem si na živce...! Žao mi je jer onda, opet!, povrijedim ljude koje jako volim... Oprostite mi svi... Nisam ja na čisto sa sobom ovih dana... Proći će to mene, uskoro... Nadam se već u četvrtak, kad završi farsa zvana š k o l a...
Znam da sam neke osobe možda i povrijedila svojim glupim razmišljanjima... Trebaju mi neke promijene, imam osjećaj. Treba mi netko da mi kaže kako je život lijep i da trebam uživat. Govorim sama sebi to, al nije mi dovoljno... Ne pomaže.
Voljela sam jednog dečka jako, i previše. On me povrijedio, više puta. Dovoljno da imam onu sumnju o kojoj sam pisala... Sad smo prijatelji. Dobri prijatelji.
Jep...! To je život...

Ne znam što mi se događa... Imam sve, a kao da nemam ništa. Baš ništa. Nedostaje ono najbitnije, ono što bi... Ma ne znam. Ni u što više nisam sigurna, zbunjena sam. Previše je misli u mojoj glavi i osjećam kao da pucam. Osjećam nešto što ne mogu opisati. Baš jadno... Bojim se da posustajem i... Bojim se da neću uspjeti održati neka obećanja, bojim se da neću uspjeti biti onakva kakvom se zamišljam. Kao da znam da će mi netko stati na put i reći mi: Ne, ti nisi osoba koja zaslužuje sve što ima, ili sve što želi... I ono čega se najviše bojim je da će to biti onaj glas u meni, moja savijest...
U meni je toliki nered. Nedostak samopouzdanja u posljednjih par dana mi uništava sve lijepe misli i moju stranu u kojoj sam nasmijana, vesela, samopouzdana, tvrdoglava, vrijedna, emotivna... Jednostavno se ovih dana ne prepoznajem.
Kad se zamislim i pomislim na neke stvari i osobe iz ne tako davne prošlosti suza krene i opet postanem tužna. Baš onako kako ne želim...
Nikad nisam mislila da ću biti toliko zainteresirana samo za jedno i da me onda to jedno sputava u svemu drugome, svemu što je možda i lijepše, i bolje, i korisnije za mene.
Kada nešto želim, činim sve kako bih to nešto dobila. Ali mnogo stvari koje sam učinila kako bih dobila ono što trenutno želim, nisu imale učinak. Ne onakav kakav bi meni odgovarao, ne onaj koji bi me učinio... Da, baš to - sretnom... Evo mene opet s tom srećom... Ali da. Ništa bez toga... Ništa.
Ne želim odustati, i neću. Vjerujem u sebe, ali mislim da ipak ne dovoljno... Nekako kao da mi fali baš onaj dio koji bi sve stavio na svoje mjesto... Hmmm...
Morat ću ga potražit i stavit na mjesto koje mu pripada... Nadam se da ću uspjet.
Ne znam zašto uvijek pišem o istim stvarima... Ili ipak znam...?
Naravno da znam.

***
Miris tebe ja nosim...
Dio tebe ja želim biti.
Kao šapat koji čuješ rado.
Dio tebe...
***

Kako da započnem ovaj post...? Nemam pojma, ne znam uopće što će nastati sada, ovog trenutka. Ne znam uopće o čemu ću pisati.
Sretna sam. Više je razloga.
Shvaćam neke stvari i veselim se nekim ljudima, trenucima koji su preda mnom. Shvaćam da ne treba sve uzimati k srcu i da neće uvijek biti onako kako želim i zamišljam. Puna sam ljubavi i lijepih misli... Realnih misli.
Ne razmišljam više onako kao sam razmišljala. Ljudi oko mene čine me kvalitetnijom i promišljenijom osobom. Do nedavno sam mislila kako je sve u životu određeno strogim pravilima i kako se nikada ne smijem prepustiti i predati u potpunosti. A sada...? Sada mislim drugačije - jedan je život i ne propuštaj stvari, osobe, trenutke... Uzmi sve... Hmm... Otprilike.
Ponekad mi se nametne pitanje: Što ako me ljudi ne shvaćaju onako kako bih ja željela? A onda razmislim i shvatim da me razumiju ljudi koji me trebaju razumjeti i da me vole ljudi koji me trebaju voljeti... A oni drugi...? Nema veze.
Nikada nisam mislila da ću se naći u situaciji u kojoj ja trebam preuzeti inicijativu, u bilo kojem pogledu... Mislila sam da sve ide samo od sebe, onako spontano i bez ikakvog truda. Koja zabluda... Naravno da trebam dati sve od sebe da postignem nešto što želim, nešto do čega mi je stalo. Ili... Ma nije bitno.
U mojoj je glavi puno nedovršenih rečenica, tko zna kako bi stvari izgledale da su te rečenice završene... Ovako je bolje. Barem ja tako misilim.

***
Sanjaj ono što želiš sanjati...
Budi ono što želiš biti...
Samo je jedan život
i jedna prilika da učiniš ono što želiš učiniti...
***

Eh, jebati ga... Kak bi Sandrina mama rekla... Da, da... Pozdrav teti Draženi! Najjača si!
Ovaj će post bit totalno bzvz i dosadan... Pa krenimo...
Dakle. Što biste vi rekli kad biste vidjeli da neke stvari, koje radite po istom principu već dugi niz godina, odjednom postanu jadne i čudne? Pretpostavljam da ne biste ni primjetili promijene... Kao ni ja sama... Ermm, ima li ovo ikakve veze sa zdravim razumom!? Ne, nema. Definitivno.
Ajmo dalje. Znate li vi što je to slatki kukuruz? Ja znam, recimo. I obožavam ga jesti. Evo, sad baš jedem iz konzereve pobjedničkog povrća Bonduelle. Predobar je, a k tome ne deblja! Pa nemo'š vjerovat! Da...
A fak, ispao mi mali kukuruz na pod. Nema veze.
Tražim... Tražim... A jebiga, nemrem ga nać. Izgubio se.
Ode još jedan, u pi*** materinu!!! Al ovog sam odmah našla! Jeeei!!!
Jeste li se ikad zapitali koji se vrag s vama dešava? Onako, samo odjednom - bez ikakva razloga? Ja nisam, uvijek je tu bio neki razlog pa, opet, jebati ga!
Uhh, majko mila... Koliko gluposti odjenom... Al nije sve, ima još.
Ali, ali... Ništa ovaj put, idem potražit kukuruzich...
Prrrrrrrr...

Evo, drage moje prijateljice, maknula sam onu faking sliku! Hehhh, al zato stavljam još drugih, u principu zbunjenih i jebenih slika... Hehh! Evo pa nek ljudi vide kako izgleda naša nedjeljna šetnja i tako to. Btw, ovaj smajlić se zove ZUJO... Hehehe...
Ali ne samo to! Ne, ne! Nikako. Evo vam i par sličica mojih ostalih super frendova, zajebanata! I još par slika sa slipovera kod Sendi u subotu veče! Pa se smijte!
Danas sam sva u elementu, jebemu mater! Ha! Došo mi MaxAdsl, napokon. Sad sam i ja fora! Hehh...
Bez ikakvih pobuna, molim lijepo! Slike su predobre!

Hmmm...
Subota ujutro, a ja sva hepi! Starci prošli na vikendicu sa stricom na roštiljanje, dakle - ja sama i haj lajf! Lazanje kod moje drage frendice Sendi i onda opet doma. Četvrti put pogledana 3. sezona Tree Hilla i jebeno zgodnog Lucasa i Nathana, ali i... Hmmm... Da...
Dođem sama u tzv. Rajver. Ne, nisam bila sama - Maja i Dina su bile sa mnom. Naručimo malibu kola i jebiga, 16 kn ispari... Da, jebiga... Čikita i Broza došle oko devet. A ni Sendi i Ana nisu bile sa mnom... Do nekih pol jedanajst. I onda... - imam kaj vidjet. Ne znaš koja je više u elementu. Pre, pre, pre, pre, pre... Ne znam - Prekul? Prejadno? Prejebeno? Prebolesno? Ne znam, fakat. Mislila sam da ću se bacit u Kupu i reko, zajebite svi! Ali, ne. Nisam to napravila. I sad mi je... Drago. Ma nisam jučer bila za niš, jebote. Ljudi oko mene su bilo ko s Marsa, svako na svoj način lud.
Jedna osoba koja mi je prošli vikend uljepšala, ovaj je totalno učinila glupim i punim nekog iščekivanja, ali i podsvjesnog pribojavanja da se ipak neće dogoditi one stvari koje bi meni bile jako lijepe i učinile me iznimno zadovoljnom. Ne želim dalje o tome.

Hmm, kako da započnem ovaj post? Nemam pojma, ali evo počet ću od onoga što me učinilo neopisivo sretnom i nasmješenom od uha do uha, totalno raspoloženom za svakakva sranja i zajebancije!! Uhh...!!
Subota je bila predobra!!! Hehhh...! Ne mogu vjerovat da su se neke stvari dogodile, jebote! Totalno sam hepi jer se napokon zbilo sve ono što sam željela...! Hehh...! Ma jedino bitno u cijeloj priči je to da sam se u totalno pozitivnom pogledu iznenadila i tako, samo od jednom sam hepi ko tranzistor, kak bi moja Giovanna i Maja rekle!! Hehhh...! A ljudi moji, ma sad da niš i ne bude, nema veze, barem sam vidjela kak je to s... Hehh...! Ma da...
A inače, praznici su prošli relativno dobro. Svaki dan van, mozak na pašu i tako te gluposti! A sad opet faking skul, uhh... Ne da mi se to!!!! Jebemu mater i jebemu mater!!! Uhh...! A barem ću vidjet ljude koji su mi falili i još nekoga! Hehh...!
A odem ja sad, kod Sandre sam. Btw, ne smijem narednih godinu dana na net pa ono, jebiga...!
Pozzek

.......... ..........
Nate kaj...? Ja sam veoma smotana osoba. Da, to je definitivno i to je tako, jebiga. Danas sam baš super. Ne znam zakaj sam se živcirala zbog gluposti?! Nut..! Ionako ništa neće bit s onim tipom pa nema smisla, tako da – od sad prestajem pisat o bezveznim stvarima.
Jebote, škola završi, a ja se bediram! Treba da se opustim i uživam!! Danas počinjem s misijom: PUSTI BRIGU NA VESELJE! (i zapij se što prije...!).
Danas idemo malo van, moje djevojčice i ja s njima! Jeah... Bila sam s Čikitom na probi za Cicibane (nemojte se smijat, to je jako lijepo od nas!). Slave 25. obljetnicu pa rade koncert, a budući da smo moja Čikitica i ja prije jedno 5 godina bile veoma i mnogo ponosne na to što pjevamo u tom zboru, sada idemo na probe i tako. Heheheheee... Veri fani!!!
Btw, počele nove sezone Zakona braće!! Weee!!!
.......... ..........

Sretan Uskrs svima!!!

Ne mogu opisati kako se osjećam... Kao da u sebi nosim nešto što ne mogu pustiti pa da mi bude lakše. Znate ono, smijem se i sve, ali nisam baš presretna... Ne znam što se dešava i zašto mi ne može biti onako kako želim, ako ne u potpunosti - barem malo...
I ne znam kakav je, a jako mi se sviđa. Nemam pojma što voli, ne znam ništa o njemu, samo ime i neke užasno nebitne stvari... Ne znam na čemu sam. Kako je to moguće...? Zašto mi se to događa...? Toliko toga želim napraviti, a jednostavno nemam hrabrosti, na žalost... A znam da ću požaliti... Imam neopisivu želju da budem hrabrija, ali jednostavno ne mogu. Ponašam se onako kako ne želim, onako kako nikad nisam željela... Imam osjećaj da neke stvari previše uzimam k srcu i onda postanem tužna, bezveze...
Znam da s nekim stvarima koje radim ostavljam dojam neozbiljne i djetinjaste srednjoškolke... A nisam baš takva.
I znam da će svi koji su pročitali ne znam koliko mojih prijašnjih posteva mislit kako sam u zadnje vrijeme nestabilna i nekompetentna osoba (barem za neke određene stvari...), i neće bit u krivu. Trenutno sam sposobna samo za neslane šale koje nemaju smisla i za pretvaranje da je sve u redu. Nadam se da će biti boljih dana i da ću moći napisati da sam iznimno sretna i zadovoljna...

Znaš onaj osjećaj kad ga prvi put vidiš...
K'o da je izronio iz dalekog sna.
I neuspjeli pokušaj da mu se svidiš...
Nemam sreće ja...